Post by SašaOcekivao bi covjek da se iz te kucne radinosti izrodi nesto "opakije" sto
bi opjevalo ili "napalo" to sivilo glupih i "bolesnih" godina, kao sto je
npr. punk nastao na zapadu u vrijeme najgoreg ekonomskog sivila. Umjesto
toga domaći dance je bio isprazan kao i samo to vrijeme. Ante Perković je
to lijepo opisao u svojoj knjizi "Sedma republika (pop kultura u Yu
raspadu)".
Ovo "opakije" govori da ti te stvari promatraš kroz prizmu osobnog ukusa i
afiniteta.
Da se ne bi krivo razumjeli, dance nikako nije ni moj izričaj, ali pokušajmo
se malo odmaknuti od osobnih afiniteta i gledati glazbu kao disciplinu, kao
notni zapis ili jednostavno obrtničku vještinu. Onako bez emocija, čisto
intelektualno.
'93. - Neno Belan izdaje, defakto prvi dance album, "Vino noći". Album je za
ono vrijeme, svjež, poletan, plesan, jednom rječju sa stajališta struke
odličan.
Pojavljuju se ET i Colonia kao predvodnici cijelog pokreta. Tu je i vrlo
zanimljiva Kasandra. Ivana Banfić od svadbarske pevaljke, poput princa žapca
doživljava značajnu metamorfozu. Dreletronic, kao nevjerovatno duhovit projekt,
radi nešto sasvim novo i do tada rezervirano samo za privatne partije. Tu je još cijeli niz više ili manje značajnih imena.
Usporedbe radi pogledajmo Novi Val - Sve se svodi na tri značajna banda Azra,
Film i Haustor. Iako generacijski pripadaju Novom Valu Prljavci su svoj zenit
doživjeli upravo u devedesetima (iako bi mi možda rađe hrjeli da nisu). Svi
ostali bandovi, sa časnim izuzetkom Animatora koji su ionako bili drugačiji od
svih, su zapravo bili one hit bandovi. Još ne treba smetnuti s uma činjnicu da
su osamdesetih pravi vladari Yu scene bili Zdravko Čolić, Novi Fosili i Lepa
Brena koliko god mi to ne htjeli priznati.
No u devedesetima nije postojao samo dance.
Bio je tu cijeli niz projekata, manje ili više značajnih za "dobru glazbu"
na ovim prostorima. Pa tako imamo "Daleku obalu", svirački izuzetno jednostavan, ali beskrajno šarmantan band sa bar desetak evergreen pjesama.
Pa afirmacija Livia Morosina kao jednog fantastičnog autora. Njegov prvijenac
sa Vitasovićem spada među najurbanije albume na ovim prostorima.
Da ne dužim već je i Kobac spomenu cijeli niz "značajnih" imena.
Iz moje perspektive nikako ne bih devedesete tretirao kao promašene godine.
Antu Perkovića nisam čitao, ali sam čuo nešto njegove glazbe. Mogu samo reči da
danas svatko može napisati knjigu. To je naravno dobro, ali povećava pritisak
na čitetalja kako bi sam mogao razlučiti što je dobro, a što ne.
Ne volim kritičare, jer daleko lakše je kuditi ili hvaliti tuđi rad nego li
sam stvoriti nekakvu vrijednos. Glazba Ante Perkovića je najbolji dokaz za to.
Iako sam sebe smatram rokerom, tijekom godina sam naučio da mnogi
roker kod nas zapravo ima strašno izražen onaj seljački gen u kojem slavi
svoju glazbu kao nešto uzvišeno, dok sve ostalo gleda potcjenjivački.
To je ista ona seljačka opijenost koju vidim u vozačima narodnih kola, naročito
TAS-ovog Golfa dvojke. :)
Post by SaÅ¡aPost by Dodo ByrdNa svjetskoj sceni se nakon godina dominacije električne i elektronske
glazbe konačno vratila i etablirala akustičarska glazba i pojavila se
kao povratak korijenima etno i world scena.
Ne znam koliko pratiš akustiku, ali devedesetih je bilo svega nekoliko
proizvođača eketroakustičnih gitara. Prije svega Ovation, te Yamaha i Takamine.
Danas ne samo da nema proizvođača koji u svojoj gami nema nekoliko
različitih vrsta elektroakustičnih gitara, nego je svakim danom
primjetno sve više opreme, instrumenata, pojačala, geđeta i inih
Na zapadu je mozda bilo i ok. Ja sam u to vrijeme slusao drugacije stvari
(zapravo i sada slusam). Recimo ono sto se dogadjalo u Seattleu pocetkom
devedesetih, a bilo je zapravo logican nastavak nekih glazbenih pravaca
iz sedamdesetih i osamdesetih. Samo kod nas i nije bilo nesto zivo.
Vidiš, meni je baš ta Seattle scena iz devedesetih bila previše patetična da
bih je iole ozbiljno shvatio. Ok, bilo je tu odličnih uradaka, ali iz moje
perspektive to je vrijeme kada je recentna Anglo-Američka glazba prestala biti
u fokusu mojih interesa. No to opet zalazi u sferu osobnih interesa i ulusa.
Post by SaÅ¡aPost by Dodo ByrdDa, tipična konstrukcija jazz, odnosno archtop gitara. :) Nije ti palo
na pamet da čestitku staviš direktno pod kobilicu (između drveta i
kobilice). Nema bušenja. Danas postoje piezzo elementi građeni upravo za
http://www.shadow-electronics.com/viewpro.html?lang_id=&id=219
Nisam bio toliko pametan. :) Tada nisam imao pojma kako to uopce
funkcionira, ali sam imao dovoljno slobodnog vremena i bio sam dovoljno
"ocajan" da probam. Prvo sam probao stavljati na drvo ispod zica, unutar
gitare, ali tako naravno nije radilo dobro. Onda sam stisnuo direktno
gore na zice. :) Iako, to je bila dosta velika okrugla plocica, taman da
pokrije tri zice i ne znam kako bih je stavio ispod kobilice. Trebalo bi
tu dosta alata i znanja, a to mi je tada falilo. :)
Važno je da si bio očajan, ali i da si imao hrabrosti i drskosti probati naći
rješenje. To je ipak odredilo pravac tvog djelovanja. A imati cilj je jedina
važna stvar u našim životima. Bez cilja je sve "besciljno". :)
Post by SašaSjecam se da se i u to vrijeme (pocetak devedesetih) pricalo o nekim
likovima koji posudjuju od gitarista Bossove i Ibanezove pedale, da ih
rastavljaju i onda iscrtavaju sheme i rade kopije. Da nije bilo takvih
frikova, ne bi ni danas bilo toliko dostupnih shema. Ja sam zadnjih
godina otvarao neke pedale od Behringera, Bossa i Seymour Duncana. U
svima je sve izrazito integrirano i koriste se uglavnom smd komponente
tako da je tesko stvari "snimiti". Jedino sam kod Proco Rata mogao stvari
pratiti. Tamo je sve napravljeno na "starinski" nacin :) Ali danas i nema
neke izrazite potrebe za tim jer je na Internetu dostupno brdo materijala.
Ali zanimljivo mi je usporedjivati s onim sto sam radim. Po raznim
forumima se moze citati o tome kako ove danasnje pedale nisu ni do
koljena onima iz sezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih. Prica se i o
vintage mojo komponentama. Kad neko vrijeme to sam radis i proucavas,
mozes skuziti da je dobar dio toga glupost, ali u nekim slucajevima ima i
puno istine. Cesto se ta istina krije u necem drugom, a ne u onome sto
vecina gitarista misli i oko toga gradi mitove. :)
To ljudi koji doma imaju stare i izraubane uređaje pokušavaju na njima zaraditi
koju kunu više.
Moja deviza je oduvjek bila "boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u
junaka". Drugim riječima: "oni koji imaju što za reči, to će i reči makar pri
tome koristili samo metlu." Naš prijatelj Jack White je pravi dokaz tome, a tu
je i nažalost nedavno preminuli JJ Cale.
Mojo komponenta je u glavi i prstima i o tome nema rasprave.